Stvarno volim nakit iako se ne volim puno kititi. Stvar je u odabiru pravih stvari. Nije mi teško platiti i veći iznos samo da je ljepota dizajna bezvremenska. Ima i posebna ljepota u nasljeđivanju ovakvih finih stvari jer lijepo je nositi bakin nakit. Naše su bake, barem one iz gradskih sredina znale biti prave dame. Muževi su ima poklanjali lijepi nakit. Donosili su ga iz dalekih zemalja jer to je bio znak prestiža i financijske moći obitelji. Gospođe su se zatim u gradu ili na nekom događanju pokazivale s tim nakitom kao da je medaljon ili nekakav pehar. Imati fini i egzotičan nakit bio je pravi trijumf.
Danas se ovaj običaj kupovanja skupog i finog nakita nekako izgubio. Svi su nešto praktični, štede na struji, odjeći, obući, školskim knjigama i vodi. Sve im nešto ne treba. Prave dame čiji muževi rade ozbiljne poslove i koji zarađuju bijesne novce, e te dame imaju zasigurno lijepe dragocjenosti. Vrijedan prije svega. Kad bi moj muž zarađivao dosta novaca, ali onako puta više od naših potreba, ja sam sigurna da bih ga hladno priupitala za jedan poseban nakit. Možda dizajnerski. Voljela bih sigurno. Možda Chanel? Naravno da bi si priuštila jedan Chanel ukras. Možda narukvicu. Ili radije naušnice. Broševi se više ne nose, a prsten volim samo vjenčani pa ne bih znala što bi mi drugo bilo drago. Ukosnice ne nosim, a privjesci za lančić mi nisu napeti izbor.
Joj, kako bi samo lijepo bilo otići u Pariz i šetati se onom prekrasnom uličicom prepunom skupih dućana i zvoniti na vrata u potrazi za pravim komadom. Muž bi mi sigurno bio presretan, naravno da mi može to priuštiti. To bi bilo sjajno! To bi bilo divno! Kao da mi se ostvario nekakav dugo sanjani san. A ja bih ga nosila za svaki dan, naravno jer ja to mogu.
